Dok hodam po Velebitu, ne osjećam potrebu za riječima.
Ne zato što sam šutljiva, nego zato što osjećam da sam u prisustvu nečega većeg. Za mene, Velebit nije samo planina. On je živo biće.
Ne mogu to objasniti nikakvim racionalnim jezikom. Ne radi se o metafori, zaista ga doživljavam kao nešto što ima volju, narav te ritam disanja. Velebit je, na neki način, svjestan. I svaki put kad dođem, osjećam da me prihvatio.
Znam da me ne bi pustio da ga dotaknem ovako iznutra da ne osjeća moje poštovanje. Zato hodam polako, pažljivo. Ne namećem se. Ne vičem. Ne ostavljam tragove. Samo sam tu.
Ako planinarim u društvu postoje trenuci kad se jednostavno moram odvojiti. Da sjednem negdje sama, bez ičega osim tišine. I tada mi dođe najdublja potreba: da mu zahvalim. Bez patetike, samo čista, tiha zahvalnost.
Zato ne pričam dok hodam. Jer osjećam dok slušam. Iako ne čujem riječi, svaki dah vjetra, svaka promjena svjetla, svaki korak po kamenju, sve to ima značenje. Nisu to poruke u klasičnom smislu. To su nijanse prisutnosti. To je govor planine.
Velebit mi ne pripada. I nikad neće. Ali ponekad me pusti da budem blizu. I tada, u toj tišini, osjećam nešto što nigdje drugdje ne nalazim. Ne mir. Ne uzbuđenje. Nego istinu.
U jednom trenutku mi je postalo potpuno jasno da Velebit nije samo planina. On je živo biće.
Jednostavno sam ga tako osjetila. I od tada, svaki moj dolazak na Velebit nosi potpuno drugačiju težinu. Nije to izlet. Nije “osvajanje vrha”. To je susret. Dolazak nekome. I nikada ga ne uzimam zdravo za gotovo.
Velebit ima raspoloženja. Ima dane kad te prima, i dane kad te ne želi blizu. Ima trenutke blagosti, kada ti dopusti da sjedneš, da dišeš s njim, da osjetiš kako sve pada sa tebe. Ali ima i one druge, kad puše bura, kad magla zatvori sve vidike, kad kamen pod nogom postane klizak i opominjući. I tada znam, nešto mu nije po volji. Ili nešto u meni još nije spremno.
Osjećam da me ponekad poziva. Ne glasno, ne jasno, ali poziv je stvaran. U meni raste nemir koji ne mogu smiriti ni more, ni grad, ni ljudi. I onda znam: moram gore. Moram ga vidjeti. Moram stati pred njega i biti mala. Jer pred njim uvijek jesam.
Velebitu se ne priča, njega se sluša. On nije pasivan krajolik, nije kulisa. On ima prisutnost. Postoji kao neka starija svijest, koja promatra, možda čak i razumije. I ako dolaziš s iskrenošću, s poštovanjem, onda te pusti. I ne samo to, tada te dotakne. Duboko, bez riječi, bez objašnjenja.
Zato za mene Velebit nije planina kao druge. Druge mogu biti lijepe, moćne, divlje. Ali Velebit ima dušu. I svatko tko ju je barem jednom osjetio zna točno o čemu govorim, i ne treba mu dodatno objašnjenje.
Zato se vraćam. Ne zbog fotografija, ne zbog staza. Nego zbog tog osjećaja da me nešto veće od mene prepoznaje i dopušta mi da budem blizu. A to je, u svijetu koji nas neprestano traži da budemo nešto drugo, najdublji dar.
Velebit nije samo planina. On je biće koje pamti.
Dok hodam njegovim stazama, osjećam da sam okružena nevidljivim i bezvremenskim slojevima postojanja. Ne govorim o povijesti u klasičnom smislu, nego o nečemu dubljem, kao da sama planina čuva sjećanja, emocije, duhove vremena.
Tu su mirila, kameni tragovi starih života. Nisu to samo spomenici. To su mjesta gdje se duša odvajala od tijela. Mjesta gdje su ljudi stajali zadnji put okrenuti prema planini koja ih je hranila, čuvala, grijala. Mjesta gdje su se poklanjali njenoj snazi, znajući da odlaze, ali da nešto od njih ovdje ostaje zauvijek.
Velebit je dom. Ljudi su tu živjeli i bili su u potpunom suživotu s planinom. Znali su kad je vrijeme za odlazak. Znali su kad treba šutjeti, a kad moliti. I kad više nije davao, kad je postao previše surov, sišli su. Otišli su u doline. Ali Velebit nisu nikada do kraja napustili. Ostali su u kamenju, u suhozidima, u mirisima borova i soli koju vjetar nosi s mora.
Zato meni ova planina nikada nije prazna. Ona ima prisutnost. Ima svoju volju. Nije uvijek blaga, ali uvijek je stvarna. Kad hodam po njoj, osjećam da me mjeri. Da provjerava s kakvom namjerom dolazim. I da me pušta blizu samo zato što zna da je poštujem.
Ne trebam znak. Ali svaki put kad sjednem sama, negdje sa strane, osjetim kao da me planina prepoznaje. I kao da u toj tišini postojimo zajedno, bez riječi. Ja kao gost, Velebit kao pradavno biće koje me ponekad, ako sam tiha i iskrena, pusti da mu priđem bliže.
Ne mogu objasniti zašto, ali meni je potpuno jasno, Velebit je najljepša planina. Ne pišem to kao mišljenje, nego kao duboko, unutarnje uvjerenje koje ne traži potvrdu. Ne uspoređujem ga s drugima, ne tražim mu rivale. Jednostavno, on to jest. Svaki put kad mu se približim, u meni se pojavi osjećaj ponosa. Kao da se vraćam na mjesto koje me poznaje.
Kad pogledam kartu Hrvatske, uvijek mi se učini kao da gledam biće u pokretu, možda pticu, možda zmaja, nešto snažno i živo. I baš tamo gdje bi mu bila prsa, točno na tom mjestu, leži Velebit. U toj slici ima toliko simbolike da mi se sve čini potpuno logično. Velebit zaista jest srce jer pulsira u tišini, hrani zemlju zrakom, vodom, šumama, šalje vjetrove prema obali i tišinu prema unutrašnjosti. Kao da u njemu sve počinje i završava.
Ta planina u sebi nosi tisuću lica. Na jednom mjestu krš, oštar i bijel. Na drugom gusta šuma. Na trećem cvijet koji ne raste nigdje drugdje. Negdje snijeg, a samo nekoliko koraka dalje sunce peče stijene. Divlja i nježna u isto vrijeme. Gruba, ali tiha. Nikad se nikome ne pokušava svidjeti i baš zato ima tu iskonsku snagu.
Kad hodam po Velebitu, imam osjećaj da hodam po nečemu svetom. Kao da koračam po pamćenju zemlje, po dahu nečega što je bilo ovdje puno prije mene i što će ostati dugo nakon.
Velebit za mene nije samo prostor. On je ponos. Oslonac. Podsjetnik. Da ova zemlja ima srce. I da to srce nije grad. Nije kip. Nije zastava. To je planina.
I ona još uvijek tuče.
Velebit nije planina koju možeš sažeti u jednu rečenicu ili fotografiju. On je planina u slojevima: geografskim, biološkim i duhovnim. Svaki njegov dio nosi svoju osobnost, svoje čudo. Nema u njemu ničeg običnog. Što god da ga pitaš, odgovara ti na jeziku vjetra, stijene, svjetla i sjene.
To nije planina koja se daje svakome. Velebit traži poštovanje. Ne nudi se lako, ali kad te primi, ne pušta.
U sebi nosi ono što nijedna druga planina nema. Ne samo u Hrvatskoj. Nego šire.
Ima lice mora i lice kopna. Ima pogled koji seže u beskraj i šapat koji ostaje u tebi tjednima nakon što se vratiš. U jednoj šetnji udahneš i sol i snijeg.
Ovdje raste ono što ne raste nigdje drugdje; velebitska degenija, nježna, endemska, žilava kao sama planina. Ovdje puše bura koja ruši kamione, ali i čisti sve suvišno iznutra. Ovdje zvijezde i Mjesec svijetle kao da si na rubu svijeta.
Ovdje postoje mirila, kameni tragovi ljudi koji su planinu zvali domom. Ovdje se nalazi Lukina jama i čudo u graditeljstvu Premužićeva staza. Ovdje žive vuk, ris, medvjed, jeleni, ovdje nebo nije prazno, Velebit je jedno od najbogatijih ptičjih područja u zemlji.
Ako Hrvatska ima srce, onda se ono nalazi ovdje.
Velebit nije jedna planina. Velebit je mnoge. Nije jedno lice, nego cijeli niz identiteta. Nekima je stijena, nekima dom. Nekima vikend, nekima susret s nečim većim.
Sjeverni Vlebit Najtiši. Najdivljiji. I najmističniji.
Srednji Velebit Između divljine i pristupačnosti.
Južni Velebit Najsuroviji, najdramatičniji, najstrmiji.
Jedno je sigurno: takvog planinskog bića nigdje nema!
Ove fotografije su više od slika – one su uspomene, trenutci zabilježeni onako kako ja vidim i doživljavam prirodu. Svaki kadar nosi duh planine i šume, ritam koraka i tišinu koja govori više od riječi. To je moj pogled na svijet, spoj onoga što priroda nesebično nudi i onoga što ostaje zauvijek sačuvano u sjećanju.
Email: info@clickbythea.com
Copyright © 2024 – Created with love by Thea ❤️
