HIGHLANDER, 1.- 5. rujna 2026., Zavižan – Starigrad
Postoje avanture za koje se pripremaš mjesecima. Treniraš, hodaš, proučavaš rutu, vremenske prognoze i opremu, važeš ruksak, razmišljaš treba li ti baš ta jedna stvar od 200 grama, slažeš prvu pomoć, čitaš sve što postoji o žuljevima, isprobavaš trake i zavoje protiv žuljeva, računaš koliko ćeš vode nositi i pokušavaš predvidjeti svaki mogući problem koji bi ti se mogao dogoditi tijekom 5 dana na Velebitu.
A onda dan prije starta dođeš u Senj i shvatiš da su u Zagrebu ostale gojzerice.
Muž je sjeo u auto i dovezao ih u Senj, a danas mi se čini potpuno prikladnim da je moj Highlander počeo upravo tako. Nakon mjeseci pokušavanja da sve držim pod kontrolom, Velebit me još prije prvog kilometra podsjetio da ne možeš baš sve isplanirati.
Highlander nije počeo na Zavižanu
Ideja da ću 5 dana hodati Velebitom zvuči romantično kad je gledaš nekoliko mjeseci unaprijed. U stvarnosti to znači da ćeš prijeći 104 kilometara, svaki dan ponovno staviti ruksak od petnaestak kilograma na leđa, spavati u šatoru i ujutro ustati i nastaviti bez obzira na to kako se osjećaju noge, stopala, leđa ili glava.
Zato je moj počeo je mjesecima prije.
Treningom snage, hodanjem, dugim šetnjama, skupljanjem kilometara u nogama i pokušajima da tijelo pripremim ne samo za jedan težak dan, nego za pet uzastopnih dana. To je velika razlika. Možeš prijeći dvadeset ili trideset kilometara, doći kući, otuširati se, pojesti nešto i prespavati u svom krevetu. Sasvim je druga priča probuditi se sljedeće jutro na tvrdoj podlozi, spremiti šator, ponovno staviti sve što imaš na leđa i krenuti dalje.
I sljedećeg jutra opet. I još jednom.
Tijelo se preko noći ne resetira. Umor se taloži. Stopala postaju osjetljivija. Ono što ti je prvi dan običan uspon, četvrtog dana može izgledati kao nešto najteže u životu.
Zato, ako me danas netko pita može li se Highlander odraditi bez posebne pripreme, moj odgovor je vrlo jednostavan: nemojte ni pomišljati na to.
Ne morate biti vrhunski sportaš. Ali hodajte. Radite na snazi. Napravite duže ture. Hodajte s ruksakom. Hodajte uzbrdo i nizbrdo. I, još važnije, pokušajte napraviti dva duža dana zaredom. Tek drugi dan počinjete shvaćati što znači višednevno hodanje.
Snaga, kondicija i kilometri u nogama nisu garancija da neće biti teško. Meni je bilo teško.
Ali priprema je razlog zbog kojeg, kad postane teško, tijelo još uvijek može nastaviti!
A onda je tu bila glava: fizički dio pripreme bio je samo jedan dio priče. Mjesecima prije Highlandera u mojoj glavi vrtjelo se valjda nekoliko stotina scenarija.
Kakvo će biti vrijeme? Što ako pet dana pada kiša? Što ako počne grmjeti dok sam negdje visoko i satima nema mjesta na koje se možeš jednostavno spustiti? Hoće li mi koljeno izdržati silaske? Hoće li me izdati leđa? Kako će stopala reagirati? Hoću li spavati? Jesam li uzela previše stvari? Premalo? Hoće li 15 kilograma nakon osam sati izgledati kao 40?
I onda ono što me možda najviše kopkalo: prijavila sam se sama.
Većina ljudi dolazi s nekim. U paru, s prijateljima, u grupama. Kako će izgledati pet dana među ljudima koje ne poznajem? Hoću li završiti sama cijelim putem? Hoće li mi to uopće smetati? Jer ja zapravo volim hodati sama.
Velebit mi nije nepoznat. Često hodam njegovim stazama i upravo ga zato toliko volim. Volim njegovu divljinu, šumu, kamen i tišinu. Ali volim hodati svojim tempom, stati kad želim fotografirati, ostati pet minuta gledati nešto što je meni zanimljivo i ne morati nikome objašnjavati zašto stojim.
Samoća u prirodi za mene nikad nije značila usamljenost.
Ali pet dana ipak je pet dana. Nisam tada mogla znati da će upravo ljudi postati jedan od najljepših dijelova cijele priče.
Žuljevi: moj projekt prije Highlandera
Ako postoji nešto za što sam se pripremala kao da pišem doktorat, onda su to bili žuljevi.
Nakon prijašnjih problema sa stopalima znala sam koliko jedan mali žulj može uništiti cijeli dan hodanja. Zato sam prije Highlandera proučila praktički sve što se može zalijepiti na stopalo. Leukotape, Leukoplast, kinesio trake, Strappal, Compeed, sve moguće materijale… gdje zalijepiti, kako zalijepiti, kada zaštititi mjesto, kako skinuti traku bez skidanja pola stopala zajedno s njom.
Cilj nije bio liječiti žuljeve kad nastanu, nego reagirati prije nego što nastanu. Čim osjetiš peckanje ili trenje, stani. Skini cipelu i riješi problem dok još nemaš problem.
I nakon 104 kilometra? Jedan pravi žulj. Jedan. Što smatram prilično dobrim rezultatom za osobu koja je nekoliko mjeseci ranije bila uvjerena da će joj stopala otpasti negdje oko Alana. Naravno, uspjela sam zato kasnije zalijepiti čarapu za stopalo, ali doći ćemo i do toga.
Prvi dan: Zavižan – Alan – Škorpovac | 35 km
Prvog jutra na Zavižanu napokon više nije bilo što analizirati. Ruksak na leđa. I kreni.
Prvi dan odmah je imao 35 kilometara.
Ruksak je tada bio najteži jer je unutra bilo gotovo sve što će mi trebati sljedećih pet dana: šator, vreća, podloga, hrana, voda, odjeća, kuhalo, prva pomoć i cijeli moj mali život sveden na ono što mogu nositi na leđima.
U početku te nosi adrenalin. Gledaš Velebit, ljude oko sebe, markacije, more koje se otvara u daljini i još uvijek ne razumiješ potpuno što znači 104 kilometara.
Prvih nekoliko sati petnaest kilograma djeluje sasvim podnošljivo.
A nakon dovoljno sati počneš osjećati svaki gram koji nosiš. I počneš razmišljati treba li čovjeku stvarno toliko stvari da bi živio.
Zadnja dva kilometra prema Škorpovcu bila su mi teška za poludjeti. Nakon cijelog dana hodanja dva kilometra više nisu „samo dva kilometra“. Počneš čekati mjesto na kojem konačno možeš skinuti ruksak. A taj trenutak kad ga skineš…
15 kilograma nestane s leđa i nekoliko sekundi tijelo kao da se ne zna više kretati bez njih.
Onda slijedi nova rutina koju smo vrlo brzo naučili: pronađi mjesto, postavi šator, izvadi stvari, presvuci se koliko možeš, pripremi nešto za jelo.
Tvoj dom sada je šator. I nevjerojatno brzo ti to postane dovoljno.
Prve noći ležala sam u vreći i iz šume slušala glasanje sova ušara. Iznad nas nebo kakvo u gradu gotovo nikad ne vidiš, prepuno zvijezda i Mliječne staze.
Nema prometa. Nema TV-a. Nema notifikacija. Samo mrak, šuma i zvukovi životinja negdje oko tebe. Tada još nisam znala koliko će mi taj svijet nekoliko dana poslije nedostajati.
Drugi dan: Škorpovac – Baške Oštarije | 15 km
Oko pet ujutro ponovno si budan. Spremi vreću. Spremi podlogu. Spakiraj šator. Pokušaj sve ponovno ugurati u ruksak na isti način na koji je jučer nekim čudom stalo.
I onda kava. Kava je tijekom tih pet dana postala znak da počinje novi dan i da ćemo nekako opet sve napraviti.
Drugi dan imao je „samo“ 15 kilometara. Nakon jučerašnjih 35 zvuči gotovo kao slobodan dan. Ali nije. Sunce je ozbiljno pržilo, a tijelo je vrlo svjesno jučerašnjeg dana. Tu prvi put počneš razumijevati da se Highlander ne mjeri samo kilometrima. Petnaest kilometara drugog dana nije isto što i petnaest kilometara kad ujutro izađeš odmoran iz kuće.
Dolazak u Baške Oštarije zato je bio prekrasan. Kuhani obrok, kolači, štrudle i domaća hrana lokalnog OPG-a nakon života iz ruksaka imaju sasvim drugu vrijednost.
I tu se dogodilo još nešto. Ljudi koje sam dan ranije samo prepoznavala sa staze počeli su dobivati imena. Sjediš zajedno. Jedeš. Pričaš. Smiješ se. Uspoređuješ stanje stopala s ljudima koje poznaješ 24 sata kao da je to potpuno normalna tema za ručkom.
Organizacija cijelog događaja tu mi je također postala jasnija. Na punktovima hrana i voda, HGSS, medicinski tim i ljudi koji znaju gdje smo i što radimo. Nisi na organiziranom izletu i i dalje moraš biti sposoban brinuti se za sebe, ali postoji sigurnosna mreža koja puno znači kad pet dana živiš na stazi.
Te večeri znali smo što slijedi idući dan, Ramino korito i Panos.
Treći dan: Baške Oštarije – Ramino korito – Panos | 18 km
Treći dan počeo je usponom. Zapravo, moj subjektivni doživljaj bio je da sam izašla iz šatora, zakoračila ravno na uspon i da taj uspon više nikada neće završiti.
Ali onda sam ušla u Ramino korito. Sama. Pratila sam markacije kroz staru, divlju velebitsku šumu. Ogromna stabla, srušeni trupci, stijene, mahovina i svjetlost koja kroz krošnje dolazi samo mjestimice. Samo šuma i ja. I sljedeća crveno-bijela markacija.
Nikad prije nisam razmišljala koliko čovjek može zavoljeti komadić boje na kamenu ili stablu. Tamo ti ona znači: dobro je. Ovdje si. Nastavi.
Hodala sam sama i bila potpuno sretna zbog toga. Nije mi trebao razgovor. Nisam se osjećala usamljeno. Upravo suprotno. Imala sam osjećaj da sam dobila priliku nekoliko sati samo biti tamo i gledati.
Stojiš usred šume koja djeluje kao da čovjeku uopće ne pripada. Ogromna je, stara i potpuno ravnodušna prema tvojoj prisutnosti. U njoj si sitan gost koji će proći i otići.
I bilo mi je nevjerojatno lijepo što sam tamo.
Izašla sam iz Raminog korita i pala. Ruksak od petnaestak kilograma prebacio me naprijed i glavom sam pogodila jedan vrlo lijep, fino zaobljen velebitski kamen. Kvrga je još dugo bila postojana.
Nakon toga slijedili su šuma, spust, uspon, još jedan spust, još jedan uspon, malo ravnog čisto da pomisliš da je život ponovno lijep, pa opet gore.
Na stazi sam bila od otprilike šest ujutro a na Panos sam stigla u 17:30.
Negdje tijekom takvih dana kilometri izgube značenje. Više ne razmišljaš: „Ostalo mi je šest kilometara.“ Razmišljaš: do sljedeće markacije. Do onog stabla. Do hlada. Do vode. Preko ovog uspona. Onda ćemo vidjeti. Kilometri se pretvore u sate. Sati u dane. I samo ideš.
Četvrti dan: Panos – Tatekova koliba – Veliko Rujno | 19 km
Četvrti dan je dan koji mi je možda najbolje pokazao razliku između fizičke i psihičke snage.
Počeli smo strmim spuštanjem kroz šumu. I vrlo rano dogodila mi se prva prava kriza.
To me potpuno iznenadilo jer nisam iza sebe imala deset sati hodanja. Dan je praktički tek počeo. Ali moje tijelo nije počelo taj dan od nule. Iza mene su bila tri dana.
Sjela sam na kamen i plakala jer mi je jednostavno bilo preteško i nisam vjerovala u sebe da mogu doći do kampa taj dan a kamoli do cilja.
Obrisala sam suze i krenula dalje, ali kriza nije nestala. Počela sam brojati do 500 da misli dovedem u red.
Mozgu je jednostavno trebalo nešto malo, glupo i predvidljivo za što se može uhvatiti.
Tako brojajući sam došla do Tatekove kolibe. A tamo je bila grupa Highlandera.
Zaustavili me, pozvali da sjednem i skuhali mi kavu. Sjela sam s njima. Pili smo kavu, smijali se i osvježili vodom iz bunara.
I negdje između te kave, hladne vode, ljudi i smijeha dogodilo se nešto nevjerojatno jednostavno. Kriza je nestala. Ništa nije postalo lakše ali se promijenilo samo jedno, više nisam bila sama sa svojim umorom.
Taj trenutak mi je kasnije postao jedna od najvažnijih uspomena s Highlandera. Ne moraš nekoga poznavati godinama da bi primijetio da mu treba petnaest minuta. Nekad je dovoljno reći: sjedni. Popij vode. Napravit ćemo ti kavu.
Prijavila sam se sama. Ali to nije značilo da sam tih pet dana bila sama.
Nakon Tatekove krenuli smo dalje i imala sam osjećaj kao da je započeo sasvim novi dan.
Naravno, odmah nas je čekao strmi kameni uspon jer Velebit očito voli pripremati iznenađenja. Onda šuma. Sunce. Hlad. Gore. Dolje. Pa opet gore.
I negdje iza sedam brda, sedam gora i još otprilike sedamnaest uspona pojavilo se Veliko Rujno. Konji, krave, satori, ljudi i medicinski tim kojem sam imala nešto zanimljivo za pokazati. Jedan žulj i čarapa koju sam gotovo trajno zalijepila na stopalo!
Moja velika kampanja protiv žuljeva zapravo je uspjela. Nakon toliko kilometara imala sam samo jedan pravi problematični žulj, ali sam preko njega stavila Strappal i tako satima hodala.
Kombinacija topline, znoja, trenja i ljepila napravila je svoje i čarapa se odlučila trajno sjediniti sa Strappalom. Kad sam pokušala skinuti čarapu, shvatila sam da bih zajedno s njom vrlo vjerojatno skinula i žulj i komad kože.
Tu je završila moja kućna medicina. Medicinski tim je sve pažljivo skinuo, očistio i sredio, I čak me zapravo pohvalio kako sam dobro sačuvala noge!
I to mi je još jedna stvar koju bih savjetovala svakome tko ide na ovakav događaj: stopala ne ignorirajte. Ne čekajte da „baš jako boli“. Pet minuta koje potrošite na početku problema mogu vam spasiti deset sati sljedećeg dana.
Nakon sređivanja stopala čekao me topli vegetarijanski obrok. Najbolji topli vegetarijanski obrok koji sam ikada pojela.
Postavila sam šator, družili smo se, napravili mali party i onda otišli spavati.
Odnosno, pokušali. Jer su oko naših šatora cijelu noć šetale krave sa zvonima a ja sam ju svaki tren očekivala u šatoru ili na šatoru.
Peti dan: Veliko Rujno – Paklenica – Starigrad | 15 km
Peto jutro bilo je drukčije. Odlučili smo da se danas ne žurimo sa spremanjem, znali smo da je posljednje jutro i brzo se rastajemo.
Sjedili smo na travi, pili kavu, doručkovali i natjecali se tko će brže spremiti šator i ruksak. Smijali smo se. Odugovlačili.
Pet dana ranije došla sam među nepoznate ljude. Sada mi se nije žurilo napustiti ih.
To je čudna stvar s ovakvim iskustvima. U normalnom životu nekoga možeš mjesecima poznavati, a da ga zapravo ne upoznaš. Ovdje nakon nekoliko dana znaš kako izgleda kad je netko iscrpljen, gladan, žuljevit, neispavan, sretan, ljut i kad se smije toliko da ga boli trbuh.
Čim smo krenuli čekao nas je još jedan uspon ali posljedni! Mislim da do petog dana više nitko nije mogao čuti riječ „uspon“ bez ozbiljnog pada volje za životom.
Ali nekako smo ga prošli i onda shvatili: To je bio posljednji. Odjednom se vratila volja za životom. Sad samo silazimo! Ali otprilike pola sata kasnije počeli smo kukati da nas bole koljena, peku tabani i otpadaju prsti.
Spuštali smo se prema Paklenici. Sunce je peklo kroz kanjon, a noge su osjećale svaki kamen. Stali smo kod doma u Paklenici i popili tursku kavu.
I onda nešto što nisam očekivala da ću ikada doživjeti kao luksuz: WC i to s vratima.
Ali onda je došlo nešto još bolje. Izvori hladne vode u Paklenici
Nekoliko dana si znojan. Prašnjav. Kosa je stalno vezana. Sunce te peče. Krema, znoj i prašina na koži i onda pred tobom iz stijene teče hladna voda.
Sagnula sam se i stavila glavu pod nju i taj osjećaj ne mogu usporediti ni s čim, hladna voda kroz kosu, niz vrat, po licu. Ma nema wellnessa koji mi je u tom trenutku mogao ponuditi nešto bolje.
I možda mi je upravo taj trenutak bolje od bilo kojeg drugog objasnio što mi se tijekom tih pet dana događalo, a to je da stvari nisu promijenile vrijednost, već sam se promijenila sam ja.
Voda je cijelo vrijeme bila samo voda, ali ja sam ponovno naučila koliko vrijedi!
A onda smo ugledali more…posljednji dio kroz Paklenicu bio je vruć. Jako vruć. Sunce nas je peklo kroz kanjon, stopala su gorjela, ali svi smo već znali da je cilj blizu.
I onda počneš osjećati nešto čudno, prvo vidiš more, onda shvatiš da stvarno dolazimo, pa počnu trnci… I dogodi se potpuno apsurdna fiziološka pojava za koju nemam znanstveno objašnjenje. Ljudi koji su pola sata ranije tvrdili da im otpadaju noge počnu trčati.
I skakati i urlati, odjednom nitko nema bolna koljena, žuljeve, nema umora. Trčimo prema cilju i vrištimo od sreće, tamo čekaju naši ljudi.
I gotovo. Pet dana ranije stavila sam ruksak na leđa na Zavižanu a sada sam u Starigradu – došla sam do njega svojim nogama. I u meni je istovremeno bilo sve: Ponos, olakšanje, nevjerica, euforija, zahvalnost, ali i tuga.
Neću napisati da sam osvojila Velebit. Nisam i ne želim, jer planine se ne osvajaju.
A najmanje Velebit. Velebit je bio ovdje davno prije mene i bit će ovdje dugo nakon što mene više ne bude. Tih pet dana samo mi je dopustio da budem njegov gost. Hodala sam njegovim kamenom i šumama, pila njegovu vodu a njegove životinje su me noću uspavljivale.
Jedan moj suputnik s kojim sam dijelila dio tih dana je rekao: „Otišao sam gore, vratio se kao drugi čovjek.“
Tako je, Velebit nismo osvojili. Nešto je Velebit napravio sa nama.
Bih li ponovno? Naravno!
Svima koji razmišljate savjetujem: Pripremite tijelo. Hodajte mjesecima prije. Radite na snazi. Naviknite stopala na obuću. Isprobajte opremu prije događaja, a ne prvi put na Zavižanu. Hodajte s opterećenjem. Naučite kako vam ruksak treba sjediti. Naučite gdje vam nastaju hot spotovi na stopalima i reagirajte na njih prije nego što postanu žuljevi. Naučite koliko vode trošite. Nemojte nositi pola kuće „za svaki slučaj“, jer ćete svaki taj „slučaj“ nositi preko svakog uspona.
I najvažnije: pripremite i glavu. Prihvatite da će možda doći trenutak kada ćete se pitati: „Što je meni ovo trebalo?“ To ne znači da ste pogriješili što ste došli.
Možda ćete brojati do 500 samo zato da napravite još malo puta, možda ćete trebati pomoć, I prihvatite je. A možda ćete nekome drugome biti osoba koja će mu dati vodu, napraviti kavu ili ga samo nasmijati kad mu treba.
I još jedan vrlo konkretan savjet iz osobnog iskustva: provjerite jeste li ponijeli gojzerice. Ozbiljno.
Velebit nisam osvojila. Nešto je Velebit napravio sa mnom. I zato, kad me netko pita što mi je to trebalo, danas napokon znam odgovor. Trebalo mi je upravo ovo!
A odgovor na pitanje kako je bilo? ….morate sami probati!
Ove fotografije su više od slika – one su uspomene, trenutci zabilježeni onako kako ja vidim i doživljavam prirodu. Svaki kadar nosi duh planine i šume, ritam koraka i tišinu koja govori više od riječi. To je moj pogled na svijet, spoj onoga što priroda nesebično nudi i onoga što ostaje zauvijek sačuvano u sjećanju.
Email: info@clickbythea.com
Copyright © 2024 – Created with love by Thea ❤️
